Na svetoj zemlji Na štitu i kamu U srcu Raste i cvjeta Lilium bosniacum
Zlati se zambak I miris pruža, Miriše život Kuća, Bosna i snovi
U jesen bude Tek stručak suhi, A korijen Spava i sanja Da raste, raste... Svuda Na rodnoj grúdi
kad hodiš šumom sjekiru skloni, jer znaj – i drvo strepi! <* * *>
ta divlja ruža: cvjeta, miri i bode – raste gdje hoće! <* * *>
žena je dragulj, čudan; najljepše sija – pokriven svilom <* * *>
da li si ikad, ležeć na travi, pio mirisni vjetar <* * *>
leptiru plavi, da li osjećaš dodir moga pogleda <* * *>
na vrelu Bosne u hûku vode – ćutim Bosene moje <* * *>
sela su pusta lutaju gradom – psi, mačke i ljudi <* * *>
napolju zima, studen, u oknu muha – u smrti sama <* * *>
Bosna je zemlja: čovjek, kamen i snovi – uzvišen znamen
Na sveti zemlji na ščitu in kamnu v srcu raste in ceti lilium bosniacum.
Zlati se krona in vonj ponuja, diši življenje, hiša, Bosta in sanje.
Na jesen je le betvica suha, a koren spi in sanja, da raste, raste .. povsod po rodni grudi.
ko hodiš po gozdu sekiro spravi, saj veš – tudi drevo se boji. <* * *>
ta divji šipek cveti, dehti in bode – raste, kjer hoče! <* * *>
ženska je dragulj, čuden, najlepše sije – prekrit s svilo <* * *>
si sploh kdaj leže v travi pil dišeči veter <* * *>
metulj modri, ali občutiš dotik mojega pogleda <* * *>
na izvoru Bosne v bučanju vode – čutim Bosene svoje <* * *>
vasi so puste tavajo po mestu – psi, mačke in ljudje <* * *>
zunaj je zima, mraz, v oknu muha – v smrti sama <* * *>
Bosna je dežela: človek, kamen in sanje – vzvišeno znamenje