1. julij 2015Letnik XVII
Samo je jedan zagrljaj onaj koji blago dotiče rubove naših snova. Zavlači se u kosti i osjetila. Sutra, ako svane, bit ćemo poezija.
Nježno ga otkrivam približujem oslabljenu kariku i proglašavam posljednju želju koja mi preostaje.
Skrećem skrivam sate među ostatke neke daleke zemlje i magično obnavljam svoje slobodno područje.
Aveti ratnika djelomično se zacrnjuju.
Poginuli nikome ne pripadaju.
Čak ni onima za koje su mislili da u njihovo ime pogibaju.
Bezuvjetno izgnan odbačen brišu me iz svijeta i sa zemljovida protjeran od same krvi njihove krvi.
Za mene nepostojećeg nema mjesta.
Moje žene žive u priležništvu s mrtvačkim pokrovom a moja djeca noću zazivaju nepoznate junake.
Samo en objem je tisti ki se blago dotika robov naših sanj. Prodira v kosti in čutila. Jutri, če bo prišlo, bomo poezija
Nežno ga odkrivam približujem oslabljen člen in razglašam poslednjo željo, ki mi ostaja.
Zavijam skrivam ure med ostanke neke daljne dežele in magično obnavljam svoje svobodno območje.
Strašila vojakov se deloma črnijo.
Mrtvi nikomur ne pripadajo.
Niti tistim ua katere so mislili da v njihovo ime umirajo.
Brezpogojno izgnan zavržen brišejo me iz sveta in z zemljevida izgnan od same krvi njihove krvi.
Za mene neobstoječega ni prostora.
Moje ženske živijo v priležništvu z mrtvaškim pokrovom in moji otroci ponoči kličejo neznane junake.
