Tone Peršak (1947.), romanopisac, novelist, dramski pisac i režiser, u slovenskoj kulturi i politici prisutan je već dobrih pola stoljeća. Bio je profesor na ljubljanskoj Akademiji za kazalište i film, aktivno je sudjelovao u slovenskom osamostaljivanju i stjecanju državnosti, bio suosnivač i jedno vrijeme predsjednik Demokratske stranke Slovenije, predsjednik Društva slovenskih pisaca, predsjednik Slovenskog centra PEN, zastupnik u parlamentu, načelnik općine Trzin kod Ljubljane čak četiri uzastopna mandata, te ministar za kulturu od 2016. do 2018.
Godine 2013. objavio je kod Cankarjeve založbe u Ljubljani roman Usedline (Slegnuća), svojevrstan »obračun« s vlastitim djetinjstvom u štajerskim Slovenskim goricama. U njemu tečno i pitko pripovijeda o desetljeću poslije Drugog svjetskog rata, o djetinjstvu koje su obilježile stalne selidbe iz jednog sela u drugo. Četiri godine kasnije (2017.) objavio je kod istog izdavača roman Preobrazbe. U njemu nastavlja pripovijedati o dječaku koji je prije pedesetak godina završio osnovnu školu, o njegovu odlasku iz sela u grad da nastavi srednje školovanje. Radnja romana zbiva se na sam dan upisa, dok s majkom sjedi na klupi u gradskom parku i budi u sebi sjećanja koja čine okosnicu pripovijedanja. Ta nam sjećanja predočavaju život egzistencijalno obilježen stalnim mijenjanjem životnih sredina i susretima s velikim brojem različitih karaktera starijih ljudi iz stvarnog životnog okruženja, ali i susretima s brojnim knjigama što ih je čitao sa svom strašću. I dok se minute tog maglovitog i prohladnog jutra u gradskom parku polako i sve izvjesnije protežu u novi svijet obrazovanja i drugačijeg načina življenja, to dječak u sebi sve dublje i temeljitije promišlja o zapamćenim doživljajima koji mu s jedne strane simboliziraju sve ono što se promijenilo i što će se još promijeniti, a ujedno mu znače posljednju poveznicu s domaćim ljudima i poznatim stvarima.
Roman Preobrazbe sadrži deset poglavlja, od kojih su prva četiri podnaslovljena pojmom »Priljudnost« (Druželjubivost), a drugih šest pojmom »Odljudnost« (Nedruželjubivost). Na samom početku romana čitamo da je »vrijeme preobrazbe zapravo vrijeme rastajanja od svega što je bilo i vrijeme neizvjesnosti glede svega što nadolazi«. Glavni junak nastoji svoja sjećanja promisliti iznutra, u njima prepoznati i upoznati istinskog sebe. Da bi u tome uspio mora probuditi osjećaje, a ne samo misli. Sjeća se da je u osjećajnoj vezanosti s bližnjima želio uvijek pobuđivati pozornost i strahopoštovanje te pridobivati ugled, barem kod svojih vršnjaka, iako mu nije bilo jasno da li je u tom nastojanju trebao baš nužno nastupati kao čudak ili bi bilo bolje da je ostao normalan. Naposljetku bi uvijek prevagnulo htjenje da ne želi biti normalan, pogotovo ne želi biti jedan od mnogih koje nitko ne razlikuje, jer su svi jedni drugima posve slični.
U prva četiri poglavlja Peršak opisuje traganje glavnog lika za vlastitom slikom sebe sama u druželjubivim razgovorima sa seoskim župnikom »koji je obično bio baš toliko pijan da je svoje obveze još uvijek mogao obavljati i razgovarati s ljudima koji nisu postavljali preteška pitanja«, ali je znatiželjnom dječaku otvoreno priznao da postavlja pitanja na koja nije lako odgovoriti. Dobroćudan duhovni pastir dao mu je jasno do znanja da je »vjera stvar uvjerenja i osjećanja, a ne stvar dokaza«. Zato je dječak s posebnim zanimanjem počeo čitati životopise poznatih znanstvenika i slavnih pjesnika (Nikola Tesla, France Prešeren), što je ostavilo snažan utisak u njegovom razmišljanju. Svojim ponašanjem u svakodnevnom druženju sa seoskim dječacima stalno je upozoravao na sebe, htio je da ga primijete i znaju tko je on, »da dijeli sudbinu svih pravih pjesnika koje u njihovo vrijeme ljudi nisu razumjeli te su ih ostavljali da onemoćaju i umru u siromaštvu«.
U preostalih šest poglavlja glavni junak nema izbora i prava na samoodlučivanje. Svaki put zatekao bi se pred pukom činjenicom, bez mogućnosti izbora. Bio je to zacijelo jedan od najdubljih razloga zašto je uvijek priželjkivao pozornost. Htio je postati svoj. Zadržati u sjećanju samo uspomene, bez ikakvih saveza ili veza koje bi ga sputavale. Zahvaljujući takvom unutarnjem porivu sve je više uviđao i prihvaćao činjenicu da je sam na svijetu; da je čak i sebi samom uvijek iznova drukčiji, a ipak cjelovit.
Sadržaj romana sastoji se od brojnih seoskih peripetija i dogodovština, kao što su one koje se odnose na seoskog Robin Hooda i lokalnog ženskaroša; ili one koje se odnose na seoskog glupana koji je na ostavinskoj raspravi tražio za sebe jedino stari radioaparat te je s njim na ramenu otišao pješice u Ljubljanu da započne nov život; ili one o okrutnom slugi Furlanu koji noću nije mogao utažiti svoju požudu, sve do onih o platonskoj ljubavi prema nedostupnoj odličnoj učenici, te onih o prvim seksualnim iskustvima s odraslom ženom, pravom bombom uzavrela tijela.
O dječaku, sinu marljive nadničarke, ljudi su često pričali kako je izvanredno bistar i unatoč svom društvenom porijeklu načitan te u školi uspješan, ali nije baš poslušan i marljiv, već je samosvoj, jogunast i problematičan. Budući da se s majkom, koja je bila nadničarka i težakinja, stalno selio iz sela u selo, nigdje nije bio ukorijenjen, svuda je bio samo pridošlica. I upravo ta iskorijenjenost ostavlja u njemu neutješnu želju za priznavanjem i pripadanjem, za domom i osjećajem topline.
Pred sam kraj romana postaje nam sve izvjesnije da će sjedenje na klupi, koje će potrajati nekoliko sati, donijeti rješenje odnosa između majke i sina. I zaista, majka, inače vrlo škrta na riječima kad se radi o osobnim stvarima ili problemima, u jednom trenutku ponudi sinu tumačenje koje bi mu moglo biti dobrom popudbinom: »Mi smo putnici, nigdje nismo doma«. Samo što obračun na klupi nije završio u istom smjeru. Majka i sin ostali su na svojim obalama, bez priznanja ljubavi i prihvaćanja, što daje posebnu gorčinu njihovu rastanku.
U oba Peršakova romana nailazimo na ponavljanje pojedinačnih događaja ili detalja, što bismo mogli shvatiti kao dio pripovjedačkog postupka, možda u smislu posebnih sadržajnih naglasaka. Čitatelj naposljetku ne dočeka upis u srednju školu, što znači da se temeljitije preobrazbe tek naslućuju – to poglavlje dječakova života možda nas čeka u narednoj knjizi. Naime, sam je autor u jednom novinskom razgovoru priznao da je godinama razmišljao o pisanju romana-freski s temom djetinjstva. U takvim romanima pokušat će prije svega oživjeti osjećanja kakva je imao kao dijete. Pritom je naglasio žalosnu činjenicu da Slovenci prema prošlosti imaju negativan odnos, srame se svoje prošlosti. Zato mu je utoliko više stalo do pisanja romana-freski u kojima će se mnogi suvremenici susresti s vremenom i okolnostima na koje su prerano zaboravili.
