Tako mi Boga i svega na svijetu
u šta ne vjerujem, pa to moja
sjenka govori, čujem je a ne mogu
da vjerujem da je to ona!
F. Nietzsche: Putnik i njegova sjenka
1
PONOČNA ZVONA venecijanskih crkava oglasiše se u nepravilnim razmacima. Ona bliža prozoru sobice u potkrovlju jedne visoke stare kuće, u kojoj je na niskom krivonogom stolu, stvarajući nepomične sjenke nezacepljene boce votke u kojoj je mirovao je prst-dva tekučine, svijetlila slabašno ali postojano trbušasta porcelanska stona lampa sa čijeg azurnog abažura isplazio je svoj račvasti jezik jedan crni zmaj - odbrojavala su sate vlažne noči kao da je neki umorni kovač želio, prije polaska na počinak, udariti još koji put po već ohladjenom željezu potkovice; ona druga, dalja od te sobe u kojoj je, u mutnoj polutami, ovlaš pokriven kratkim ćebetom, spavao jedan starac, zvučala su ugodnije, kao da su zvecali praporci saonica što jure stepama kojih ima još samo u pričama i starinskim kafanskim pjesmama. Da je spavač bio budan, pomislio bi, kao i prethodne noći, da zvone sama od sebe? A poručuju da je proslo vrijeme karnevala, kao sto prolazi svako vrijeme; svemu i svakom? I toj februarskoj noći, i godini dvije hiljade sedmoj, i stvarima na stolu, i jednom starcu usnulom u fotelji… Ali, u vremenu, prolazi li baš sve?
U času kad utihnuše zvona, njuškom razmaknuvši ovlaš pritvorena prozorska krila, u sobu upuza pacov. Oveči, ugojen ali hitrih pokreta, koji put sumnjičavo zastajkujući, brzo optrča svaki kutak sobe. Zastade, skoči na sjedište stolice, potom na stol. Oprezno njušeći sve pred sobom, pazljivo je razgledao lampu, bocu, čašicu, pepeljaru, plastični budilnik, list papira, kovertu, penkalo, upaljač i otvorenu kutiju cigareta. Kao u teatru sjenki, njegova uvečana figura kretala se na suprotnom zidu. Opazivši je, pacov ciknu uplašeno i sakri se iza lampe.
»Zašto se plašiš? To je samo tvoja sjenka!« javi se starac i pospano protrlja oči.
»Misliš da se ti ne bi uplašio?« zapita ga pacov.
Starac poćuta, promeškolji se u fotelji kao da traži pogodniji položaj tijelu. »Stigao si, opet…«
»Naravno…« reče pacov. »Obećanje je obećanje. Noć je sjajno započela: medju otpacima, znaš, dole iza restorana, čekao me pravi praznik! Zamisli, pola bifteka, zatim tri kriške svježeg kukuruznog hljeba… I tako, sit i zadovoljan, zacujem kako me vabi jedna mlada, zgodna zenka. I to sam obavio, kako to vec, jelte, treba i… Evo me, kod tebe Ivane Nikolajeviču!«
»Lažeš!« viknu starac. »Ti si stigao iz boce!«
»Nisam!«
»Jesi!«
»Ako misliš da jesam, a ti ustani i provjeri da li jedan ovakav rasni primjerak, kao što sam ja, može ući u bocu…« reče pacov ne skrivajući zadovoljstvo zbog tek izrečenih riječi.
»I juće sam te vidio…«
»Gdje?« radoznalo će pacov.
»Bio si na krovu crkve Vasilija Blaženog! Htio si izaći iz boce, zaskakivao si se tako smiješno i tako blesavo si cićao…«
»Hej, Ivane Nikolajeviču! O kome i o čemu ti pričas?«
Starac umorno odmahnu rukom i prizmiri, kao da se nastojao prisjetiti nećeg veoma važnog.
2
ČETVRTI IGRAČ. Ne, dosta mi je karata, moram u kupatilo. Iza Ivana Nikolajeviča, u dnevnom boravku, ostadoše začudjeni pogledi suigraca. Djino i Renzo, Klaudiovi drugovi, te riječi su doživjeli kao izdaju. Djino, ljutito rasuvši špil karata po stolu, nešto opsova, prigušeno a žestoko. Renzo tek nesto progundja i raširi, nervozno, jedne dnevne novine; od onih koje Sergej, Ivanov sin, naziva smećem. Ogromna crna slova na prvoj stranici nije bilo teško pročitati, ni izdaleka: Lampedusa, iskrcavanja bez kraja? Neka on, Ivan, ide u kupatilo, igraće neku drugu igru, utroje. Renzo mu dobaci da oni znaju da su starci, klepeću im proteze, ali mašte još imaju. Samo je Klaudio ćutao, zmirkajući očima. U kupatilu, dok se mlaz vode slivao u kadu, Ivan Nikolajevič posegnu rukom iza ormarića za toaletni pribor, izvadi bocu votke i zaključa vrata kupatila. Bocu stavi na rub kade, poče se oslobadjati odjeće, potom, s mukom, i proteze lijeve potkoljenice. Minut-dva kasnije Ivan Nikolajevič je ležao u kadi. Uronjen do prsa u toplu vodu otpijao je ravnomjernim gutljajima iz boce votke, praveći pauze prema nekom njegovom unutrašnjem časovniku. Iz vode se pokatkad pojavljivao patrljak noge; njemu je ličio na trup neke podmornice. S etikete na boci posmatrao ga je srebreni snijeg na kupolama crkve Vasilija Blazenog; ispod crkve, stilizovanim slovima nekog drevnog pisma, bilo je napisano Russkaja Votka – Votka Russa. Juče je u Veneciji padao snijeg. Očekivalo se podizanje nivoa vode u kanalima, a padao je snijeg. Da nisu već odrasle, pomisli, telefonirale bi mu unuke, Iva i Nada. Studiraju, obje, medicinu. Lica djevojčica postala su lica mladih, uozbiljenih žena. Ne, njegov sin, Sergej, nije telefonirao. Ko zna da li je iz zubarske ordinacije, u kojoj stalno svijetli neon, vidio da pada snijeg? Kratko ali dovoljno da zabijeli krovove. I da svemu da trenutan mir. Gost iz boce se javio prvo stidljivo, provirujući brkovima iza jedne od kupola Svetog Vasilija: Tu sam, Ivane Nikolajeviču! Zatim, ohrabren što nema nikakve opasnosti, protezući se prednjim šapama, to isto ponovio glasnije. Znao sam da ćes doći, bilo je vrijeme, to htjede reći pacovu u boci, ali na oči mu pade neka magla u koju se strmoglavi, sav, odjednom lagan, kao perce koje ponese vjetar. Nije više bio u Veneciji, ni u kadi, ni u tom februarskom kalendaru godine o kojoj je u djetinjstvu i mladosti mislio da će biti fantastična za one koji je dožive. Nadohvat ruke, opipljiv uprkos onoj izmaglici, ukaza mu se onaj martovski dan hiljadu devetsto pedeset treće: njegov otac, Nikolaj Petrovič Sorin, u sivo-bijelom bolničkom ogrtaču, sa štapom u ruci, i on, njegov sin, student, u parku Kosevske bolnice, u Sarajevu; hladno martovsko popodne, sipi snijeg, prhak, igličaste pahulje se lijepe po granama zimzelena, klupama, pošljunčanoj stazi; otac mu govori, tiho kao nikad prije, da mora biti hrabar, kao što je uvijek bio a njemu te riječi nisu jasne; on ne zna na šta misli i na kakvu, zaboga, hrabrost ga poziva taj naglo ostarjeli Rus, koji je one daleke dvadeset i prve, na jednom brodu, toliko napučenom putnicima od nevolje da su se mogli, tvrdio je otac, nožnim palcem doticati talasi, isplovio iz jedne dotad nevažne crnomorske luke; važnost lukama, gradovima, selima, svemu što na planeti ima ime, govorio je otac, daju dogadjaji; oni su kao Kirka, večinu ljudi lako preobražavaju, ah zna se kako stoje stvari kod Homera, zato se zna u što nas pretvara istorija i jedna i druga, se velikim i sa malim I/i; moj Vanja, nije važno-nije važno, nego samo da ne zaboraviš, jednom-ah-jednom da saznaš jesu li živi moj brat i moja sestra, eto nisam uspio, kao zadnji nesposobnjaković, da saznam jesu li živi a ti to saznaj; ako budeš mogao, ne žuri, vrijeme je pred tobom, vrijeme, Vanja; i, neka on, Vanja, zapamti da nikad ne treba piti, nikad jer oni imaju u sebi, porodično, čudne, istrošene krvi, koju ne smiju podsječati, nikada-nikada, oni, Sorini, da bude ta krv ono što može postati, lako; tako govori njegov otac, strašno postaran, lica izmučenog, samo malo nalik onom ocu kojeg Vanja poznaje, u apoteci, u mirisima kakve samo apoteke iz nekad su imale: koji šire i skupljaju nozdrve, kao da se u posjetiocu budi davna zvijer koja bi da osjeti suštinu neobičnih mirisa, da ih odredi jesu li bezopasni ili nisu, ali prvo im se treba prepustit, sav postati njihova egzotika, pretvoriti se, možda, u one bijele posude na kojim je znak, apotekarski, svuda na svijetu ista Eskulapova zmija; stazom gegucavo promiču čavke, kljunom prevrču opalo lišće rijetkog žbunja; otac zastaje, iz džepa pidžame vadi korice hljeba i baca ih pticama od kojih svaka, prodorno krešteći, nastoji da se izbori za svoj komadić; ružne su, Bože kako su crne, kako su ružne, zar nema ovdje golubova, ni vrabaca, čuje svoje riječi Ivan Nikolajevič; možda jesu ružne, kaže otac, a možda i nisu, možda je to zbog kljuna i boje perja, zna on da su ljepši galebovi; pratili su onaj brod, davno, na Crnom moru, kao da za bića koja lete svijet je uvijek isti, neizmijenjen prizor; pa zaćuti, gleda na svoj ručni sat, na čije staklo padne pokoja igličasta pahulja i opominje sina da ne zakasni na voz; ima još vremena, oče, zadnji voz polazi za T. sasvim kasno; otac ubrzava korak, ali odjednom zastane, pokazujući prstom na jedan cvijet koji viri ispod snijega; visibaba, kaže njegov sin; na kapiji bolnice opet zastanu, otac mu kaže da ne zaboravi ono, o pacovu: svaki čovjek ima svog pacova, ne nosi ga ni u džepu, ni na ramenu kao što čine putujući cirkusanti sa svojim majmunčetom ili ara papagajem; ali otac ne spominje više ni majmunče ni ara papagaja, već kaže, glasno, da je u životu previše slučajnih stvari; mogao je i on da bude na strani pobjednika, u onom ratu, ruskom ili sovjetskom, svejedno, ali gradjanskom svakako; ali to je duga priča, važan je možda samo njen epilog, ali ni to, možda, niko ne zna; možda je trebalo da onda-onda iz Istambula ili, kasnije, iz Aleksandrije, zaputi se za Ameriku, ali slučaj je htio da upozna njegovu majku, kćerku trgovca na veliko, De Arnolfija, koji je trgovao svilom izmedju Rijeke, Beča, Pešte, Istambula i tog velikog egipatskog grada, kojeg se on, njegov sin, sječa po mirisu mirte u vrtu jedne savršeno bijele kuće i linije horizonta koja dijeli nebo od mora; a da se našao medju pobjednicima, sve bi, sluti on, bilo drugačije; oče, u tom slučaju ne bi bilo mene, ali ne zeli da kaže tom strašno postaranom Rusu; zašto bi to rekao čovjeku koji živi svoje posljednje dane; pa se pita kakvom smisla ima misliti o slučaju, koliko o uzrocima svega što je u tom stoljeću pokrenulo milione ljudi u dotad nezapamčene akcije; izvadivši ih ispod ogratača, otac sinu tutne novine u ruke; Oslobodjenje. Prvo nestaju stap, očeva silueta u zavjesi od rijetkog snijega, pa staza, drvored, čavke, kapija, portir koji se čudio razgovoru dva čovjeka na ruskom, zatim on, Ivan Nikolajevič. To je, dakle, bio stvarni kraj istorije jednog putovanja, kako je jedan ljekar i pisac ruski u podnaslovu odredio svoju pripovijest u kojoj dječak Jegoruška putuje stepom a karuce su jedne od onih prepotopskih. Otac se pojavi iznad kade, kao andjeli na freskama, ostade zakratko da lebdi, u nekom čudnovatom izmedju, kao u zamagljenom ogledalu bez okvira. Pa nestade. Na pervaz prozorčića kupatila sletje galeb i, uzevši koricu hljeba koju mu svakog jutra, uprkos Klaudiovim prekorima, Ivan Nikolajevič ostavlja na isto mjesto, široko zamahnu krilima i odletje. Ivane!? Još si u kupatilu? To je glas Klaudijevog straha od smrti u zatvorenom i, njemu još strašnije, zaključanom prostoru. Šta je Klaudio morao doživjeti, na jednom strašnom mjestu, pa ne podnosi ni zvuk ključa u bravi? Još sam u kupatilu, Klaudio! Izadji, Ivo, molim te! Ivan Nikolajevič povuče iz boce. Pacov mu obješenjački namignu iza jedne od kupola Svetog Vasilija. Htio je reći čovjeku u kadi da imaju mnogo vremena? Sada, kad ga je taj čovjek prizvao. Ima li smisla, zapitkivao se čovjek u kadi, da kažem pacovu da sam onda-onda, u vozu za T., pročitao dugi članak o smrti Josifa Visarionovica Staljina. Ima li smisla da bilo kome pričam o mom sinu, njegovoj porodici, o mojoj majci i mojoj maćehi, o očevom bratu i sestri, o gradovima u kojim sam živio i u kojim sam mogao živjeti a nisam, o sreći čovjekovoj koje i ima i nema, o sudbini na koju ne možemo uticati ali je, možda, možemo odgoditi, kao da je sudbina trenutak usamljenosti ili dan u kojem možemo odlučiti de li ćemo negdje otputovati. Ko zna, možda je dovoljno je da se pomiješamo s turistima koji dolaze u Veneciju ili odgodimo dan za putovanje? Stižem, Klaudio, stižem…
3
KAD PROGOVORE SJENKE, tada se njihovi slušaoci osvrću prema mjestima od kojih stižu njihove riječi. Ko to govori u Ivanu Nikolajeviču? Pa taj neko dodaje i da je to iluzija: nisu to riječi, već njihov eho, koji na riječi lići.
»Zašto ne ugasiš svjetlo? Bolje se osječam u mraku…« javi se pacov.
»Neka… Hoću da te vidim…« reče Ivan Nikolajevič.
»Ne svidja mi se svjetlo, nikakvo!«
»To je samo tvoja sjenka. Već sam ti objasnio šta su sjenke…«
»Zaboravio sam… Mene zanima samo ono što je sada.«
»Svejedno, sjenka si uvijek ti koji se sjenke plašiš i od koje bi da pobjegneš.«
»Ne trebaju mi ni sjenke, ni objašnjenja. Ne volim svjetlo, na svjetlu se javlja onaj drugi, veći i zubatiji od mene…« protestovao je pacov pokusavajući da se sakrije iza postolja lampe.
»Evo, sada više nema tvoje sjenke. Zauzeo si dobar položaj…«
Pacov se zamisli ali opet ciknu uplašeno.
»Jao, evo je pored mene!«
»Sjenka zavisi od mjesta na kojem si ti i pozicije svjetlosti.«
»Najbolje će biti da ugasiš svjetlo… Ja ću ostati na mom a ti na tvom mjestu. Sit sam, zapravo osječam se dobro, to mi poručuje moj puni trbuh, samo me poštedi te tvoje svjetlosti!«
»Niko nije poštedjen od pojave drugih, niko…«
»Čekaj, govoriš toliko zamršeno da mi sada ništa nije jasno!« pojada se pacov plašljivo pogledujući čas prema zidu, čas prema površini stola.
4
NI DEBELI ZIDOVI KUĆA NISU U STANJU PRIKRITI SJENKE ISTORIJE U POKRETU. To je nevjerovatno? Zidovi su neprozirni, to i djeca znaju, dakle stvarno su takvi i u Veneciji, i u Moskvi, i u Splitu, i u Mostaru, i u B., i u Sarajevu, i u T., i u Beogradu, i u Červinjanu, i ko zna još gdje. Ivan Nikolajevič bi i to da kaže svom gostu koji se plaši svoje sjenke, ali glas ga izdaje, treperavo zapleten, što od popijene votke, što od neke povremene drhtavice zbog koje je svaki čas namicao ćebe naviše, sve do usta. Pred njim se ukaza sjenka jednog rudara, sa šljemom na glavi i krampom u ruci. Sjenka - ime joj je Hamid - veli mu da se drži dobro za rukohvate u dizalu kojim se treba spustiti u rudnik. Ivan Nikolajevič, mladi student metalurškog fakulteta, spušta se na dno rudnika; svaki čas, kroz cijuk čelične užadi on zapitkuje Hamida da li su stigli a ovaj, smiješeći se mladiću koji se grčevito drži za rukohvate dizala, veli da nisu; ima još do dole, tako je u rudniku, sigurno drug inženjer zna da nikad se ne zna koji je posljednji nivo; poigravaju svjetiljke na šljemovima, čudno plešu sjenke dva čovjeka koji se spuštaju u srce zemlje. Trebalo bi, pomisli Ivan Nikolajevič, da svako, prije nego što konačno ostari, isprazni svoju kuću, upali svjetiljku nasred svake sobe i započne razgovor sa sjenkama. Da, kao u najneobičnijem teatru, u koji može ući samo jedan gledalac a i taj nije samo to, već i učesnik stvarne predstave na svijetu. Niko, u tom teatru, nije i ne može biti glumac, ni glumica, jer svako igra sebe, a onaj ko igra sebe nema pravo reći: Ah, to beše san, to beše san, sutra je novi, čujte, novi dan! , kao što ih je, na daskama jednog lokalnog pozorišta, duboko u Bosni, izgovarao mladi amaterski glumac i režiser Ivan Nikolajevič. Posljednje riječi gutali su zvuci široko razvučene harmonike iza kulisa i zaglušni pljesak gledalaca. U publici su i ona, Tanja, i njihov sin, tada još dječaćić, prenut iz sna u majčinom krilu burnim aplauzom. Nju, Tanju, da je doživjela cijelu jugoslovensku i posebno bosansku tragediju, koliko bi pogodila promjena u ljudima? Možda je sreća za neke ljude što su umrli prije pojave velike istorije u pokretu, što su živjeli u vrijeme malih, beznačajnih istorija? Možda bi njegovi djed i baba, u Rusiji, umrli srećni da nisu doživjeli da nikad ne saznaju je li njihov stariji sin, Ivan, uspio preživjeti nakon bijega iz one male luke na Crnom moru? Jos srećniji bi bili da nisu živjeli i drugu nepoznanicu: gdje je završio njihov mladji sin, Aleksej? U kojem gulagu? Na zidu, u ispraznjenoj kući, kad bi u onom teatru započela predstava, Ivan Nikolajevič sluti da bi vidio sebe i u Moskvi, u jesen, nimalo hladnu, hiljadu devetsto osamdeset devete, sa jednom staricom, koja se zove Ana Petrovna, koja mu drži ruku u svojoj i često ponavljajući dorogoj Vanja-dorogoj, na jeziku koji on poznaje ali ga ne govori često; no, svejedno, odjednom na njemu lako progovori. A ona starica, njegova tetka, priča mu dugo, dugo, kao što su duge rijeke u Rusiji. Zna li on, Vanja, da je Aleksej samo jedna od dvadeset miliona žrtava jedne čudovisne mašine o kojoj tek počinje da se govori u rodnoj zemlji tih istih žrtava? Sjenka samovara na zidu one sobe u Veneciji, ali iz tog samovara ne toči se čaj. Nema čaja, nikakvog, u teatru sjenki. Samo Ivanova, Anina i sjenka samovara. Ivanova sjenka pripovijeda tetkinoj da ima sina, sin ima suprugu i dvije krasne djevojčice. Kad ode u Mostar, tamo živi porodica njegovog sina, unuke se ne odvajaju od njega. Znaš, tetka, on je odlično igrao fudbal, trebalo je da zaigra za ekipu po imenu jedne planine iznad Mostara, ali je teško povrijedio jedan gležanj. Ne, ona, Ana, nikad i ništa nije čula o tom gradu. Ni o toj ekipi, fudbalskoj. Nikogda i ničevo. (Ne zna ona ništa ni o malenom rudarskom gradiću B., stijesnjenom medju brdima srednje Bosne, u koji je Ivan otišao jednog oktobarskog dana pedeset sedme, kao mlad inženjer. Na neko vrijeme, a ostao više od trideset godina. Jednom ćemo otići, zauvek, u neki veliki grad, zar ne Ivane? Tako bi ga Tanja pitala, dok su bili mladi. Danju, u B.,uranjali su u rad; ona u školi, on u rudniku; naveče u knjige, muziku i amatersko pozorište. Sad mu je teže, nema više Tanje. On je u Moskvi, a ona, Tanja, igrala nekad davno u drami onog ljekara i pisca ruskog, u kojoj tri sestre žele izaći iz života u očekivanju i preseliti se u Moskvu. Muslimani u Bosni, na posmrtnicama napišu da se umrli zapravo preselio na Ahiret. Tako je sve zapleteno; on je u Moskvi, Tanja-Olga odnekud šapuče: da, što pre u Moskvu; i neki smijeh čuje. To su ona dva muška lika koja se smiju na te riječi, on je jedan od njih: Tuzenbah?) Ana čuti, pa se javi pitanjem da li će kod njih, u onoj-tamo Jugoslaviji biti rata. I novine u Moskvi pisu o tome. Nego, sve hoće da ga zapita: gdje mu je ostatak prezimena? Koji ostatak, tetka? Sorin, Vanja… To je odstranio, bilo je neobično. Niko tamo nema dva prezimena. Tetka klima glavom, kao da kaže da stranstvovati znači i gubiti dio po dio onog što je čovjek bio. On hoće da joj kaže da je Jugosloven, nije stranac. Ali tetka se opet vraća temi mogućeg rata. Ako rata bude, neka dodje kod nje. On je Rus, nije ni Srbin, ni… Kako se zovu oni drugi? Da, Hrvati, Slovenci… Bože, kako je zamršen splet nacija i kod njih, u Rusiji. A ne veli Sovjetski Savez, vec Rusija. Sovjetsko, to je za nju onih dvadeset miliona kojih nema zbog jednog nakaznog čovjeka, iz Gruzije. I ne samo jednog. Bilo je tako mnogo onih koji su išli za njim, poslušno, i onako, zbog vlastitih ciljeva. Ipak, ona je uvijek vjerovala. Pokazuje na zid, prema ikoni Bogorodice i upaljenom kandilu. Ivan čuti, pije iz šalice u kojoj čaja nema, ima samo sjećanja na miris ruskog čaja, one jeseni, u Moskvi. A sluti, mada nejasno, da je strašno teško zamisliti dvadeset miliona ljudi. Htio bi reći tetki da je i otac vjerovao, na svoj način, godinama ne idući u crkvu. Zato je Bog smisao i red, nada i ljubav, koji stoji nasuprot besmislu haosu? Ne, on Ivan Nikolajevič nema tu vjeru. I o tome čuti. Ali nisu to jedine sjenke. Opet se neko smije. Iz nekog teatra izronjenog iz mora vremena? Smije se jer riječ je metafora banalnosti. Svaka riječ?
5
ZABORAV JE PONIŠTENA SLIKA PAMĆENJA. Ko to opet želi odgovoriti onom starcu u fotelji? Pa mu podrugljivo poručuje da se bolje, radosnije i ljepše živi bez pamćenja. Štaviše, ljudi bez pamćenja lakše iznose svoja mišljenja. Bolje je misliti da je zaborav jedina prava slika pamćenja! On, dok sluša glas nepoznatog, prijeti mu prstom. Neka ne govori takve riječi, besmislene. A nepoznati mu se tad ruga, ponavljajući da je to sjajan izbor; to, zaboravljati. Ni neugodnost, ni glavobolju ne donosi to, ne sjećati se.
»Ugasi svjetlo, Ivane Nikolajeviču!« ostro se javi njegov gost.
»Ugasi ga sam, ako možeš!« reče starac i osjeti neku čudnu nasladu što može da se poigrava voljom svog ponoćnog gosta.
»Onaj strašni, zubati i repati, poješće i mene i tebe!« zavapi pacov.
»To si ti, dragi moj! «
»Nemoguće!«
»Možno, možno…«
Ivan Nikolajevič se nimalo ne začudi kad mu njegov gost odgovori na ruskom.
»Nje možno, nje možno… Ja drugoj! «
Ivane Nikolajeviču, čiji može biti pacov koji te razumije na svim jezicima? Začudo, glas nepoznatog nije više podrugljiv.
6
TRI JEZIKA, ali koji je jezik Ivana Nikolajeviča? Sergej, kao da je duh pobjegao iz neke utopije, tvrdi da se, konačno, u vavilonu nesporazuma, mora pojaviti jedan jezik. Jezik razumijevanja, kojem bi svi drugi jezici bili samo sredstvo; s tim da ne zakasni, kao što zakasne vozovi. Klaudio to sluša i ćuti. A rekao bi, nakon svega, dopo tutto da je sve u tome da izdržimo i ne budemo sami? Ah, čija je ono sjenka? Obrisi su nejasni, vidljivije je da sjenka ima dugu kosu, dužu nego na fotografiji. Jedinoj, koju je slučajno spasio od očeve želje da izbriše to mjesto iz svog života. To si ti, majko? Imao je tri i po godine kad je napustila njega i oca, u Aleksandriji. U gostima u Padovi, kod nekih rodjaka, srela je nekog bivšeg udvarača, s kojim je nestala. Govorilo se da je završila u Buenos Airesu, te da je napustila i novog saputnika i nastavila svoju prekookeansku avanturu, negdje duboko u pampasima. Ivan nije krenuo s majkom, zbog upale krajnika. A da je majka bila s njim? Njegova majka: zvonkošaputava uspavanka: dormi-dormi tesorino, miris lavande u ormarima s njenom odjećom, u koje se rado zavlačio prije i poslije njenog bijega. Ona je i bijesni urlik djeda Vitorija: Nečuveno, moja kćerka! Jedna De Arnolfi! Ona je i bolni jecaji bake Djeme, u tišini jedne zatvorene sobe čiji balkon gleda put pučine; i čudnovato ćutanje svojih sestara; i glas mujezinove molitve, sa najbližih aleksandrijskih minareta, glas koji će mu se iznova vratiti, u onom rudarskom mjestašcu, u Bosni, s istim riječima, na arapskom: Bog je velik i jedini. Da, majka je sve to, i razlog što je s ocem napustio Aleksandriju i stigao u Split, one daleke trideset i šeste. Pet godina kasnije, u ljekarni šjora dotur- Barbarića, u kojoj se, na molbu djeda Vitorija koji je poznavao tako mnogo svijeta u mnogim lukama Sredozemlja, zaposlio njegov otac, čuće rijeci ljudi u uniformama, koji su tražili, per favore, mirisave vodice, mentol bombone, vatu, riječi koje će prepoznati kao odjek onih uspavanki, iz aleksandrijskih noći. Te godine prvi put će vidjeti Klaudija, rodjaka po majčinoj liniji. Klaudiov otac a djedov najmladji brat, Cezare, bio je bankrotirao u Trstu, zatim je uspio kupiti jednu kućicu u Zadru. Greškom italijanske militarne birokratije, mobilisan je (iako je djed Vitorio sve učinio da mitom odobrovolji nadležne), te upućen prvo na albanski, zatim na ruski front, gdje će mu se, u zimu sljedeće godine, izgubiti svaki trag. Klaudio je izgledao stariji i ozbiljniji negoli što je to moglo pokazati njegovih šesnaest godina. Imao je i brčiće, jedva vidljive, što je na njegovog mladjeg rodjaka ostavilo dubok utisak. Djed Vitorio je bio zamolio oca da Klaudio neko vrijeme, dok ne ozdravi njegova majka, provede kod njih, u Splitu. Taj kratki ljetni period Klaudiovog boravka Ivanu su slika ribolova sa rodjakom, miris sardela i skuša na žaru, glasovi rijetkih razgovora na italijanskom (samo psovke i poneki uzvik čudjenja, Klaudiova majka je bila Hrvatica), zvuk rodjakove usne harmonike i lice mladje kćerke odvjetnika Miličića, koju je zaljubljeni Klaudio poluglasno dozivao preko suhozida u dvorištu da uzme kotaricu kupina koje je brao daleko iza grada, vračajući se iz te berbe sav izgreban trnjem ali ožarena lica. Zvala se Nadalina. Ni da bi ga pogledala ali je, svejedno, kad bi se Klaudio udaljio, uzimala one kupine. Pri kraju tog ljeta neko bi noću pokucao na vrata, s ocem tiho pričao, pa bi nestajali, otac i tajanstveni posjetilac, u mraku malog magazina ljekarne. Na početku školske godine, nastavnik italijanskog, obožavalac D’Anuncijev, počeo je govoriti o banditima koji se skrivaju u šumi, neprijateljima jedinog pravednog poretka i, naravno, Ducea. Imao je monokl koji mu je komično uvečavao oko kao da je sovino a ne ljudsko. Mnogo kasnije, kad se navrh Marjana bude zavijorila trobojnica sa petokrakom, iz luke se svečano oglasili topovi, mnogo svijeta izašlo na ulice, šjoru dotur-Barbaricu nagoviješteno da će njegova ljekarna biti nacionalizovana a Ivanov otac uzdisao u besanim noćima: opet revolucija, opet crvene zastave i srp i čekić, Ivanu neće biti jasno zašto je ocu tako teško. Zar nije pomagao pobjednike tog rata, uz znanje doturovo? Neće mu biti jasno ni zašto je otac jedne večeri, jednostavno, nestao i nije se pojavljivao tri dana, ni zasto je šjora Franka, doturova supruga, dok je za to vrijeme Ivan bio u njihovoj kući, o tome ćutala, ni zašto se otac vratio neobrijan, blijed, zaudarajuci na vino a da prije, koliko je Ivan znao, nikad nije pio. O Klaudiju i njegovoj majci nije znao ni gdje su, ni da li su živi. Sa djedom u Aleksandriji izgubili su svaku vezu. Oca su, prve jeseni po oslobodjenju, počeli vidjati u društvu jedne mlade partizanke. U proljeće sljedeće godine on više neće raditi u Narodnoj ljekarni, nekad dotur-Barbarićevoj. Oženiće se Ankom Kladen, rodom iz jednog vojvodjanskog sela. Očev kum je bio dotur Barbarić, vjenčanje u općini. Mladenci, sjeća se Ivan Nikolajevič, bili su nasmijšeni, i u jednoj jednostavnoj krčmi; dotur je otpjevao jednu narodnu pjesmu: … ribar plite mrižu svoju, koja njemu triba. Ivana. Anka je po partijskom nalogu bila završila učiteljski kurs i već dobila novi nalog: pravac za T., u Bosni. Jednog kišnog avgustovskog popodneva otac će reći Ivanu: Moramo se spakovati, selimo se. Tako će za Ankom, u gradić T., koji je sav na dnu loncu od brda i šuma, doći i njen muž i njen pastorak, Ivan. Klaudio? Nestao? Vidjeće ga u dvorištu kasarne u gradu Cervinjanu, u Friuliju, u ljeto devedeset treće. Ja sam onaj Klaudio, tvoj rodjak, sve je uredjeno, idete sa mnom u Veneciju. To kaže čineći se da ne vidi kako Ivan hramlje. Svi? Da svi, i ti, i tvoj sin, i tvoja snaha, i tvoje unuke, svi-svi. Bilo je to čudo u vremenu u kojem je Ivan Nikolajevič gubio vjeru u ljudski rod. Kako si nas pronašao, Klaudio? Gdje si bio, Klaudio? Gdje sam bio, to me pitaš, Ivane? Da, Klaudio, gdje si bio od četrdeset treće do danas? Ne pitaj, Ivane, već idite po one torbetine u one sobetine. Karabinjer na ulazu radoznalo ih posmatra; mlad, sunčane naočale. Klaudio je, maločas, s njim govorio na italijanskom, a sad govori jezikom ovih petsto izbjeglica, kojih bi rado da se riješe i većina gradjanstva, i gradonačelnik, valjda i država. Koštaju, mnogo. I smetaju. Idemo, idemo, ponavljaće Klaudio, dok im bude pomagao da potrpaju stvari u prtljažnik. Klaudio sapuce Ivanu: Zar je tamo sve živo poludjelo? Tamo, to je ona zemlja koja je nestajala u jednom nevjerovatnom ratu, u koju je Klaudio nekad vjerovao i tu vjeru platio, kao sto se plaća, možda, na kraju krajeva račun za svaku vjeru, pogotovo ako je neizmjerna i čvrsta.
7
SVE JE SLUČAJ, samo slučaj postoji, Ivane Nikolajeviču, u milijardama lica. Ko to govori ovom ni-Rusu, ni-Italijanu, ni-Jugoslovenu, invalidu bez jedne noge, koji bi da zapita nepoznatog da li onda ne postoji ni bolest koja ima vrlo jednostavno ime: sjećanje. I ricordi son uguali ai disagi. Počemu vspominat? To je bolest koja je pogodila i Ivana Nikolajevica, baš u gradu koji je utjeha mnogima na svijetu, pa je tako bio i jednom ruskom kompozitoru, sahranjenom na otocicu San Michele, koji na veliku baštu mrtvih, usred Lagune, liči. I jednom pjesniku, ruskom, iz novijih vremena, bio je utjeha? (Kad čita na ruskom, knjižice koje kupuje kod antikvara u Jevrejskom getu, čini mu se da s ocem priča, kao u Aleksandriji i, kasnije, u Splitu.) Ali onaj neko podrugljivo veli, kao da se s njim poigrava, da je prošlo vrijeme karnevala. I, kao da mu se ruga, kao da zna da se Ivan Nikolajevič ne veseli karnevalima, veli da ovaj grad nije veseo. To se samo čini putniku namjerniku, radoznalom turistu, ponekad možda i užurbanom turističkom vodiču koji vodi svoj paket ljudskih očiju, ruku, nogu; neveseo, i ne samo zato što tone, u Lagunu na kojoj se pojavio. Kao da je na vodi od čipke načinjen, one iz Burana, reklo bi se u nekoj banalnoj poeziji? I da karneval nije nista drugo nego stavljanje maske na već postojeće maske, one svakodnevne, na licima ljudi. Zašto je povjerovao Klaudiju, onako olako? Da karneval vrača osmijeh na lice a Venecija liječi, od obmana neizmjernih i čvrstih vjera? To je Klaudiova istina, rodjena nakon povratka iz logora na jednom otoku na kojem ni maslina, ni lavanda, ni žbun ruzmarina ne cvjetaju. Sam go kamen. Bio je partizanski borac, dvije godine. Jedan od zbunjenih, one daleke četrdeset osme. Povjerovao je, kaže, u jednu bajku. Iz koje se vratio, kaže, kao ružni žabac koji se boji svakog zaključanog prostora, a ne kao divni princ. Šta su ti ćinili, Klaudio? On ćuti, ćuti, samo ćuti na to, što je prošlost na koju ne treba misliti. Slučajem je naslijedio ovu staru kuću koja se ogleda u jednom od venecijanskih kanala; nasljedstvo od prve supruge, koju je upoznao zaposlivši se u Margeri. O Onom Otoku će Ivan saznati slućajno, od jednog kolege sa fakulteta; rudarskog, u Beogradu. Mladić pijan, ispovračao se u sobi. Ivan mu je stavljao hladne obloge na čelo. Mladić je buncao o ocu, o krivici, o živom Titu, o mrtvom Staljinu. Ivan se osvrtao, da ih ko ne čuje. Goli otok, tako se zove Onaj Otok; tamo je predugo bio i otac onog mladića; vratio se ne ličeći na sebe. Ko je znao da postoji to mjesto? Svi, poneko, niko? Ili su se činili da ne znaju? Klaudio mu je samo jednom započeo pričati o tome, one godine kada su Sergej i njegovi iselili iz ove kuće što se u jednom kanalu ogleda, započeo: ovako je to bilo… Pa zaćutao, kao sto su ćutali mnogi, i ne samo Italijani komunisti, svojom voljom došli u Jugoslaviju; nisu razumjeli šta se to desilo izmedju dva dojučerašnja saveznika, jednog u Beogradu, drugog u Moskvi. Mislili su da su izabrali budućnost a našli su se na strašnoj raskrsnici, poniženi, odbačeni. Kaznjeni zbog vlastite zabune? Ili zato što je malom čovjeku velika istorija jedna zabuna i ništa drugo? Sve to su govorile oči tog penzionisanog mehaničara koji misli da su ga u život vratili Venecija, jedan karneval i jedna žena? Kad je ta umrla, on se po drugi put oženio. Obe su bile sjajne žene, nikad mu nije bilo dosadno s njima. Bile, nema ih više. Finito, svršeno. Osim što su im fotografije, skupa, na jednom zidu. Ni s jednom nije imao djece. Ali, bolje će biti da odigraju jednu. A neka mu, prethodno, Ivan ispriča jednu šalu, o Bosancima. Može li ona, o Suji i Muji u kampu, na moru? Može! Napali komarci jedne noći na Sulju i Muju, strasno ih izujedali. Nekako, jadni, istjeraše komarce iz šatora, pazljivo ga zatvoriše i umotaše se u vreće za spavanje. Taman sto zaspaše, pojaviše se dva svica. Mujo povika: Bolan Suljo, bježimo!. Nema nam više spasa, evo ih sad s baterijama! Klaudio se smije, kao lud. Kao da nije zašao u duboku starost. Potom bi zaćutali, igrajući karata. Zašto je Klaudio došao po njih? Došao sam i to je sve! Slične su bile riječi Franje K., u Mostaru, nakon onih dana za koje, znali su obojica, nije bilo prikladnih atributa: učinio sam i to je sve. Takvih atributa nema, ni danas, za priču o dva prijatelja? Sergej i Pero, Franjin sin, počeli su igrati zajedno u onoj fudbalskoj ekipi, ostali su dobri prijatelji i kad je Sergej morao, zbog teške povrede, napustiti sport. Počelo ih je razdvajati vrijeme promjena, početkom devedesetih, u Bosni, u Jugoslaviji. Sergej se vatreno uključio u rad jednog kluba intelektualaca, protivnika nacionalizma, Pero u partiju, kako je govorio, svog naroda, u kojoj je brzo napredovao, kao što dešava u nemirnim vremenima, u kojim ima ljudi koji razviju neka, i samim sebi dotada nepoznata, čula. Kad su počeli obračuni izmedju jugoslovenske armije i hrvatsko-bošnjačkih vojnih jedinica, na periferiji Mostara, onog davno-bliskog proljeća, Sergej, vec razočaran, ogorčen ali i zbunjen razvojem dogadjaja, našao se na Perinom spisku – nepoželjnih a korisnih. Ali po njega nije dosao lično Pero, već neki drugi, svejedno uniformisan. Trebalo ga je iskoristiti za razmjenu zarobljenika sa armijom i Srbima. Jedne noći Sergej je odveden, u nepoznatom pravcu; majka mu je, tvrdili su, iz Srbije, otac Rus a zna se s kim su Rusi; zna to gospodin satnik Pero, nekad-prijatelj. Ivan Nikolajevič, godinu dana prije cijele, njemu neshvatljive pometnje, preseliće se u Mostar. Već u penziji, udovac, prodao je kuću u B., kupio jedan mali stan u jednoj od zgrada na zapadnoj obali Neretve. A živio je, u to vrijeme, kao sto žive mjesečari, s nadom da kad se bude probudio, prazno mjesto u postelji neće biti prazno. A bilo je prazno, svakog jutra. I onog, kad je na vrata zalupala, uspaničena, Irena, Sergejeva supruga. Nakon njenih riječi isprekidanih jecajima, Ivan Nikolajevič se trgnuo iz svoje mjesečarske obamrlosti. Na putu prema kući Perinog oca pratili su ga reski odjeci puškaranja negdje nakraj grada. Ne, oči tog čovjeka, umorno prazne i posivjele, nisu lagale; Franjo K. zaista nije znao sta čini njegov sin. (Bilo je tada mnogo starijih čije su oči posivjele. Sivo je boja nestajanja jednog svijeta i nenaziranja drugog?) Do večeras će Sergej biti kod kuće, rece Franjo K., muklo. I Sergej i ostali - ili neće biti njega, koji mu je to rekao. Kroz nekoliko sati Sergej se vratio. (A ostali? O njima Ivan nije stigao da pita. A pismo Franji K., koje je poslao odmah po završetku rata, vratilo se: primalac nepoznat). Neispavan, Sergej će ponavljati: vrijeme je, vrijeme je. Pacov na stolu se primirio, kao da svodi neke račune. Sa sobom samim i sa svojom sjenkom? Tek ponekad mrdne brcima, pročeška se šapicama po vlaznom trbuhu.
»Zašto ćutiš?« javi se pacov ne skrivajući dosadu.
»Ja?« začudi se Ivan Nikolajevič. »Ja nje molču…«
Možda sve nije slučaj i slučaj nije sve? Postoje - neko treći govori u njemu? - i dobro i zlo. Kao sto postoji ta kuća što se ogleda u kanalu, kao što postoji Klaudio koji je nakon Golog otoka, učešća u sindikalnim borbama u ovom kraju, stigao do svoje kratke i jasne istine o postojanju: treba sve izdržati, sve proći i ne biti sam. To će ponavljati, često, Sergeju, kad se ovaj bude zapitkivao zašto su se ljudi na jednom tlu, koji istim jezikom govore, iste probleme imaju, žive zajedno posvuda, okrenuli jedni protiv drugih. To će ponavljati Sergeju i kad ga bude napustila Irena. Nipotino, sutra je novi dan! Klaudio će biti sa Sergejem u kupatilu kad mu mrtvom pijanom bude pozlilo. I Sergej je poželio da vidi svog pacova? A Irena? Napustila je muža jer se sve potroši na svijetu, i ljubav i strpljenje? Strpljenje je izgubila i zbog poniženja koje je vlasnica salona maštovito smišljala? A ljubav? Potrošila se samo zato što je zaista mislila da je Sergej nepoduzetan? Da će ostati, kako ona veli, i oni i djeca niko i ništa u svijetu u kojem i budala zna da treba barem malo-malo biti neko? Neko sapuće Ivanu Nikolajeviču da virusu biti-neko, to jest imati-imati, podložni su i stranci. Koliko njih? I o tome će neko morati napisati hroniku, svijet nije crno-bijel, nigdje, pa ni u Laguni, ni u cijeloj ovoj zemlji što iz nebeskih visina na čizmu lici.
8
KAD POSTAJEMO STRANCI? Mi drugima, drugi nama i ne samo zbog jezika, religijskih ubjedenja te raznih običaja? Sve zavisi kako se vidimo, kao u šali koje ne bi bilo da svici ne mogu ličiti na komarce s baterijama? Možda je i komično lak odgovor zapravo mučan? Onaj nepoznati ga podsjeća da njemu, Ivanu Nikolajeviču, u stvari, znano je samo osjećanje stranca, koje ga je prvo u Bosni, zatim u Italiji, počelo i stvarno pratiti u životu, kao što sjenka prati sva živa bića. To je jedna činjenica, kao sto je činjenica da bi on, Ivan Nikolajevič, da je rodjen u Rusiji, imao i prezime Sorin. Ali, kako bi njegov otac u Rusiji bez Revolucije upoznao svoju buduću suprugu? On se iznova osjeti čudnim proizvodom jedne od nesagledivih pometnji u svijetu. Kada je Irena postala stranac Sergeju? Svako kada ima jedno svoje zašto, to je jednostavna istina, koja, u slučaju da svaka porodica na svijetu ima svog hroničara, bila bi potvrdjena činjenicama a ne uzaludnim riječima. Kad bi on, Ivan Nikolajevič, bio hroničar svoje porodice, morao bi zapisati da su Irena i Sergej u mladosti bili vrlo zaljubljeni. I kasnije, u braku. I još kasnije, da su zaljubljeni, eto, došli u Italiju. Ona je previjala u autu svekrov krvavi patrljak dok je on govorio: idite, ostavite me!; ona je zaustavila patrolu posmatraca iz Ujedinjenih nacija i tako mu spasila život. Sergej nije bio u stanju ni da vozi. Govorio je da je on kriv, djevojčice su plakale. Irena je sjedila pored njegovog kreveta u splitskoj bolnici, brisala mu znojno čelo. (Prozor bolničke sobe bio je slika u kojoj se vijorila druga zastava, jedne nove države). Da, i Sergej i Irena bili su izbjeglice, kao stotine hiljada po svijetu, onih devedesetih, a koji su samo sitan broj medju svim onim milionima što su napustili zemlje u kojim su se rodili. Izbjeglice, ali su se voljeli. Ta, onomad mlada žena, bila je veoma brižna majka, u onoj kasarni iz koje ih je izbavio Klaudio. Pored toga, morao bi zapisati i da on, njen svekar, ne zna kada je ta ljubav počela isćezavati, ni zašto. Ni da li postoji samo jedan razlog zbog kojeg je Irena napustila Sergeja i preselila se kod čovjeka koji je od nje stariji skoro dvadeset godina. Ni to on ne zna. Zna da ih je počeo gubiti iz vida kad su one već daleke devedeset sedme, iz ove kuće koja se ogleda u jednom kanalu, odselili u Mestre. Irena je već imala lice nezadovoljnih žena, koje se traže u novom i drugačijem svijetu, a nikako da se nadju. Sergeju je prigovarala što, iako su dobili italijansko državljanstvo, ne može da otvori zubarsku ordinaciju, da bude svoj gazda, već radi kod drugog; kao zubar, a plaćen je samo nešto više od onih koje zovu asistenti kod stolice. Zubarske, dakako. Ne važi njegova diploma, sarajevska. Ah, ona zna da ima naših koji su se snašli, rade kao zubari, svoje gazde su a ne asistenti kod stolice. I ne zanima ih mnogo kako žive stranci u ovoj zemlji, ni njihova prava, ni kako se većina Italijana odnosi prema strancima. Ona razumije Italijane koji sumnjaju da će sav taj val stranaca nešto dobro donijeti ovoj zemlji; ne razumije zašto se pokrenuo sav taj svijet, svih boja, sa svih meridijana i paralela, pa došao ovdje, ona se pita šta svi traže, zaboga! Sergej kaže, tiho, da su i oni kapljice tog vala, i oni su došli. Njene rijecič ga podsjećaju na one koje čita u novinama koje naziva smećem, kao sto su bile one beogradske i zagrebačke, u ono vrijeme. Irenu to naljuti, toliko da joj zadrhti donja usna: sve je to beskorisno. K tome, oni su nesto drugo, nisu iz Afrike ili boktepitaj odakle! Sergej tvrdi, mirno, da je ljudska nesreća ista. Ona misli da možda i jeste ali da svi ljudi nisu i ne mogu biti isti. Jedni su bolji i važniji od drugih. Nisu, ponavlja on, nisu. Nisu-jesu, baš nju briga, više je brine zašto se on uopšte bavi tim pitanjima. Da, bavi se, neće da prodje slijep kroz ovaj njima novi svijet. Hoće da sazna šta ćini sve odnose izmedju onih koji su rodjeni ovdje i drugih, koji su došli u njihov svijet. Zanima ga šta se dešava, sve ga zanima. Ona se ražesti. Zašto se on, njen muž, ne potrudi da im bude bolje? Kćerke su na pragu studija? Njegova i njena, skromna plata frizerke, neće biti dovoljne. Sve je to on, Ivan Nikolajevič, slušao jednog predvečerja, jesenjeg, dana u stanu svog sina, u Mestreu. Jedne zimske noči zazvoniće telefon u kući što se ogleda u jednom kanalu: Irena je otišla. Dan kasnije, Sergej se napio do besvijesti, jednom i nikad više. I tako, kćerke studiraju medicinu, žive zapravo izmedju oca i majke, koja je sebi, tvrdi ona, našla novi život; nije više frizerka, živi u velikoj prostranoj vili, lijepo se oblači; njen novi saputnik je jedan dobrodržeci starac, udovac; ljubazan je, lijepo se ponaša prema majci i njima, njenim kćerkama. Voli umjetnost, svira klavir. Čudi se zašto Sergej ne želi da ga upozna. (Ah, gdje smo došli, ko su ti ljudi?, javlja se Tanja Ivanu, odnekud). Svejedno, unukama nije jasno kako se moglo desiti da se rastanu otac i majka. Pa sapuču djedu kako majka ima nekog tipa, mnogo mladjeg od nje. Onaj udovac to sigurno zna, ali da ga to nimalo ne brine. Šta on, njihov djed, misli o tome? On, njihov djed, ne želi da im govori o težini koja može, u tudjini vise nego drugdje, da pritisne čovjekov um i duh, da učini da ljubav, požrtvovanost i skromnost ustupe mjesto strahu od sutra, želji za prestižom i ponekom avanturom, ljubavnom. Kad bi on, Ivan Nikolajevič, pisao knjigu o stranstvovanju, mnogo bi riječi Sergejevih bilo u njoj; i poneka, o Sulji i Muji, obješenjacima iz bosanskih šala; i riječi jedne žene koja nije postala stranac samo zato što je smrt bila brža od kalendara velike istorije; i otužno satiričnih odgovora Sergejevih Djinu i Renzi, čitaocima svih onih novina u kojim se netrpeljivost prema strancima rasipa kao sjeme maslačka. Da postoji Evropa, da zaista postoji, takve novine ne bi bile štampane. Klaudio veli da poznaje Renza i Djina previše dugo, da bi im zatvorio vrata i, ako to izuzmemo, izgledaju normalno. Sergej mu na to veli da normalno su izgledali i svi oni koji su, prije i nakon zločina u ex Jugoslaviji, završili u Hagu. Normalno izgledaju i oni za koje nema suda a zločinci su. Ali, veli to neko Ivanu Nikolajeviču, ne može sve to u porodičnu hroniku, mogu samo dogadjaji, datumi, mjesta. Samo činjenice! Ta hronika bi započela onog dana kad se rodio njegov otac, Nikolaj Petrovič Sorin? Moskva, godina 1895. Pa bi se nastavila imenom grada Aleksandrije i godinom Ivanovog rodjenja, 1932. Sve tako? Godine i mjesta rodjenja i smrti, svih u porodičnom krugu? Ivana Nikolajeviča obuze umor. Sam sebi se učini kratkorukim, smiješnim patuljkom koji bi da obgrli jednu ogromnu kuću; i ne samo to, već da je odigne i ponese, nekud. Te da nadje pravo mjesto za tu kuću. A u kući su svi koji bi trebalo da udju u onu porodičnu hroniku. Svako bi o sebi trebalo da govori, ono što misli da je važno. Ne, previše bi jednostavno bilo zapisati: majka je nestala godine 1936. Otac je umro godine 1953; godine 1992. izbjegli smo iz Mostara; Tanja je umrla 1988. Sergej i Irena su živjeli skupa do 2004. (A on živi s Tanjom i sada, u snu). Klaudio je četrdeset osme, na Golom otoku, napunio dvadeset i tri godine. Ali, čudno ga pitanje zaokupi: jesu li zaista životi svih nas paralelni ili ukršteni sa životima svih savremenika koji su na razne načine pokretali istoriju? U porodičnoj hronici morale bi biti godine rodjenja i smrti ličnosti kao što su posljednji Romanov, dakle ruski car, pa Lenjin i Staljin, za njima Musolini, Franko, Hitler, Čerčil, Ruzvelt, Tito, Hruščov, i mnogi drugi, uključujući imena još živućih američkih i evropskih političara, svakako i novih malih balkanskih satrapa čiju su volju i slijedili i trpjeli milioni? I da je Sarajevo bilo u opsadi duže od Staljingrada i da su se smijali rušitelji Starog mosta u Mostaru, dok je kamenje padalo u Neretvu? I da nad imenicima žrtava lebdi cinični smiješak moćnih. Tako bi, možda, bilo moguće bolje predstaviti sudbine prisutnih u jednoj porodičnoj hronici, koja je kap u okeanu nenapisanih porodičnih hronika? Ali, u svemu tome, kakvo značenje imalo bi jedno decembarsko večeri, početkom sezdesetih, u B., kad je bila izvedena amaterska predstava Čehovljeve Tri sestre u kojoj je Tanja igrala Olgu? Da, što pre u Moskvu, u Moskvu! Ili da je jedan dječačić po imenu Sergej prvi put bio na moru u Omišu godine… - ah, koja bijaše? - i odmah upitao majku zašto je more gorko i slano? Ili da je jedne večeri, koncem pedesetih, u jednom malom rudarskom mjestu B., jedan mladi rudarski inženjer pozvao na ples, u Vatrogasnom domu, jednu mladu učiteljicu koja je početkom školske godine došla u to mjesto? A da se zapita gdje je ona djevojčica po imenu Nadalina i, ako je živa, sječa li se onih kupina koje je jedan Klaudio ostavljao za nju na jednom suhozidu? I da ne dovede u pitanje da li jedna mačeha može zavoljeti svog pastorka, kao sto je njega, Ivana Nikolajeviča, zavoljela Anka Kladen, koja, kad bi imao teške upale grla, stavljala mu je bjelance na stopala da mu tim narodnim lijekom obori visoku temperaturu? (Istina, ona ga je zaputila na studij rudarstva, strogo: treba biti koristan revoluciji! Tako je nesudjeni student teatarskih umjetnosti, kasnije, završio u B., u rudniku, ali da nije, kako bi upoznao onu koje više nema i s kojom živi i dalje, u snovima?) A da ne razmišlja zašto je baš on, Ivan Nikolajevič, dan kasnije po oslobadjanju svog sina iz zatvora u Mostaru, stao na minu na jednoj poljani koju je prelazio kao stranputicu, da bi se domogao svog auta u jednoj garaži na kraju grada gdje se uveliko već vodio pravi rat? Jeste, ostao je bez noge do koljena, ali da li bi, u drugom slučaju, uspjeli proći sve kontrolne punktove? I da li bi ikada razmišljao o konstruktorima nagaznih mina i da li barem ponekad nemirno spavaju? A to, što se Sergej odnedavno vidja sa jednom gluvonijemom mladom ženom, čije se oči, golubije plave, kad joj on nešto govori, šire kao školjke na vručem ulju? To pripada samo maloj istoriji, zajedno sa pitanjem zašto se porodici Vitorija de Arnolfija izgubio svaki trag; završili su u Argentini? I to da Iva i Nada, njegove unuke, odnedavno imaju mladiće i da svi izgledaju jako zaljubljeni? A luda pomisao da su čavke iz jednog bolničkog parka u stvari prerušeni galebovi sa Crnog mora? Gdje tu pomisao uvrstiti? U neku fusnotu? Nastavi!, podstiče neko tog starca. Recimo, ima li smisla da se pisac hronike zapita gdje su sada rudari iz B., po imenu Hamid, Stevan i Jure, čija slika sa udarničkim značkama više ne visi na zidu rudarske kasine? Pisac hronike je saznao da su stanovnici sela iz kojih su stizali na posao u rudnik na biciklima i motoricima, i po kiši i po snijegu, medjusobno popalili sela. Jesu li svi sinovi svih tih Hamida, Stevana i Jura učestvovali u tom besmislu? Jesu li znali da metan u mješavini sa vazduhom, u omjeru jedan prema deset, ima eksplozivno svojstvo. Metan ali ne onaj pravi, blatni gas. Već metan novih starih mržnji njihovih djedova i pradjedova. (Na nekim planetama postoje mora metana. Ali nisu to mora života.) Sada – bez možda – dok ratni profiteri broje svoje krvave novce, voze skupa auta, prate ih tjelohranitelji, mnogi sinovi i unuci svih tih Hamida, Stevana i Jura stoje u redu pred konzulatima većeg i bogatijeg svijeta, da dobiju vizu barem za sezonski rad, negdje u Austriji, Njemačkoj, Italiji i ko zna već gdje. Ko zna da li bi to bila hronika? Možda su svim ovim nakrivo-mislima krivi njegova starost, i sadašnji visak vremena? On, u stvari, možda i ne zna, šta je prava hronika, osim da hronos znači vrijeme i da u vremenu žive, postoje i nestaju ljudi i oni drugi, koji na ljude samo lice. Možda je iz tog vremena stigao i njegov gost? Iz vremena a ne iz neke-tamo krvi, koje se plašio njegov otac, i on, koji je isti strah prenio na svog sina? Onaj strah, da čovjek u sebi ne probudi svog pacova. Jedinu životinju koja praotac Noe nije pozvao na Arku.
9
»Vrijeme je da podjem…« reče pacov. »Nisam se nešto posebno proveo kod tebe. Toliko si me zvao, a na kraju… Ništa. Ni komadića sira ili slanine. Ciao!«
Pacov skoči sa stola i nestade u okviru prozora. Starac u fotelji je ćutao. Zvona otkucaše prvi ponočni sat, u nepravilnim razmacima, kao i uvijek. Ko ih pokreče?
Možda se pokreču sama od sebe, kao u priči jednog njemačkog pisca, koju je, jedne davne noći, ona koje nema više nema, čitala naglas, njemu i sebi. U toj priči, u jednom velikom gradu koji svijet poznaje po jednom nekad cvjetajućem carstvu, katakombama i papama, zabrujala su zvona a niko nije vukao užad. I zvonari su istrčali na trgove, začudjeni. Ko bije u zvona? Odgovor daje pisac priče: Duh pripovijesti. Čekaj malo, sluša on svoje rijeci upućene Tanji, one noći. Zvone, sama od sebe? Ali, šta poručuju, ona iz priče i ova koje sluša svakog dana i svake noći? Da bi svaka porodična hronika bila jedna duga priča, povjest, racconto lungo, koja želi postati roman ili scenarij jednog neostvarivog filma čije sekvence preskaču jedna drugu, kao da se utrkuju s vremenom i zaboravom? Ona koje nema nasmiješi se iznova pitaocu iz jedne kuće koja se ogleda u jednom venecijananskom kanalu. A kad bi bilo lako, kao što nije, čitati osmijehe, možda bi se razumjelo da, izmedju svih osmijeha, najteže je prepoznati one koji poručuju da je u priči moguće sve? Možda i više nego u snu?
Zugliano, 24-30. april 2009
