MLIJEČNI PUT

MRAKOVICA NEKAD

Nigdje me toliko svjetla ne ozari
kao u mraku tvome svilenome
sanjive ti grudi,stopalo boso
oprosti travko, preboli roso

sasvim na vrhu bjeline bijele
jutro nas čeka u visini
usnuli borovi, tanke jele
susret pjesnika u tišini

oh, gdje se ljepše sresti bože!
veziri srca i baklje čuti može
od slatke tišine tvojih šuma.

ZABORAVU

Da li te boli moja ljubav
nošena dugo,čuvana brižno
da li ti znači išta to vrijeme
ledeno,olovno i nedostižno

To što ja na putu spoznah
do zaborava nikom ne dam
to me sad od smrti čuva
dok te gledam.

FERHADIJA

Preko mosta pa pored Kastela
skoro uz pojas zelene vode
vitkoga stasa munare bijele
spomenik vremena u vrijeme ode

te noći grijeha srce peče
davnine tihoj uspomeni
da pomoli se vjetar tu će
i ustvari se se mjesec sneni

sva davnina odjednom tu je
na istom mjestu peti vijek
uprkos svemu tu stanuje
srce vremena srcu za lijek

u vazduhu sad lebde ruke
što slagale su stamen kamen
što podigle su neba luke
znamenu da bude znamen

sliku ubiti u mozgu vremena
nikad niko neće moći
moje će oči i oči sjemena
talisman biti u sljepoći

sve mine uma rasrojenog
uzalud svodom grmiti mogu
od sad se vremena ubijenog
prinose darovi jedinom bogu

NA MLIJEČNOM PUTU

I šapat moj i šapat tvoj
nemirno rone žilištem istim
da stoče se u patnji svoj
pod isplakanim nebom čistim

I miris moj i miris tvoj
zemlja će stransno udahnuti
u nicanja i zrenja poj
tužna će ljubav izdahnuti

I odjek moj i odjek tvoj
u zraku će se sresti jednom
i s nepovratom stopiti se
na mliječnom putu nepregledom

ZA VODOM

Ja više vremena nemam,oko moje.
i bol moj je sličan bolu vode,
niz koju nečujno ono isteklo je,
a koja varkom sunca
i bude i ode

Spremam se sa svitom škrtih riječi
ostatak predjela proći.

Osvajaće me putem do kraja
sivilo tišine moćne.

A kad se zemni glasi
u magli stope
kad se duboko slegnem
i kad kažem,
osloviće me zvuk
zohvine svirale mlade,
zvuk što sve pamti,

tad probudiće me snova
miris ljiljana i ruka Gorčinova.

11. 7. 1994.

HORIZONTI

Ništa više promijeniti ne da
saželo se vrijeme i svijetle kristali
samo da dušmanin suzu ne ugleda
da ogromnost stane u toj doseg mali

pučina bez kraja i u daljinu putnici
o vjernosti sjajna ustrajna i tvrda
nismo li to stigli milostivi bože
i zar sve baš osta iza tmastih brda

nisi kriva ti dušo moje duše
sve po sebi samo u mozaik hrli
sve je to plod trpki davne oskoruše
to se samo vidik sa vidikom grli.

PONORNICA

Pod tvrdom kožom umrla je studen
Iz bunila inja gladni se budimo
U svilen konac proklijale stope
Sa staza se davnih još sebi čudimo

Vatreno se saće bokori iz trave
Minulo se vrijeme u zidove slaže
Nijeme kazaljke kruže oko glave
Davni nas prsti na dnu ćupa traže

Jutro se opet sledilo u dirku
Ostani još malo skriven u šari
Plavi nas zračak nadima k’o svirku
Dovešće nas u red izluđene stvari

LEPTIR I RUŽA

Kako da srce otvorim tebi
Pa ti si mi ga otrovao
Eno različak žut se lebdi
A tebi još je mene žao

Gore, na kraju, u visini
Runolist usamljen,za tobom cvili
O nježno krilo, leptiru moj
Mi nikad nismo jedno bili

Ruža da miriše,leptir da krili
Ostaće tako dok je bilja
I dok je žića pod plavetnilom
Da sreća tugu blagosilja

O ZIMZELENU MOJ

gorčina svela još je zelena
misao vrela zeleno zbori
iz krvi tople zelena vrela
o zimzelenu moj u gori

davnino moja zeleno-mrazna
i sunca stara zeleno zrače
i put pred tobom zelena kazna
i zadnje riječi zeleno znače

ti nisi znao zelen reći
ruha zelenog kad ti je dosta
u zelen san ćeš miran leći
a iza tebe zeleno osta

I DA ODEŠ

Potonuli davni zvuci
već su ruci u damaru
kad se vratiš
sjajan domak svevremeni
da pozlatiš

uman svjedok drevne suze
doba tavnog
na dlan gorki sa dna diže
sebi ravnog

zatvorene mladog srca
u tišini vrele slike
raskravljene iz daljine
tople snene krajolike
opet žednoj duši stere

da se sjetiš da je mrijeti
k’o sa sobom miriti se
kao sa svim što se miriš
samom sebi diviti se
kao što se bolu diviš
svome bolu izvan sebe
što te grije,što te zebe

sam ostati,da se sjetiš
da oduvijek sam si bio
i da odeš kao da si
čitav život odlazio