POSTATI I BITI
DUBINA VELIKIH OČIJU
zvjezdano nebo
odbljeske prede
na morskoj pučini
u bonaci
iz neba govori
dubina tišine
među svodovima mašte
treperi
radoznalost
oslonjena na kariatide noći
u krvi malih koraka
bubri
pupoljak dugih putovanja
u nepoznato
alkemičari vremena
prekuhavaju minute
u retortu dodaju tragove
kopača zlata
i kalup za ključ
zakodiranih vrata
začaranih zlatnih gradova
i vječne mladosti
na monitoru ih gledaš
i čitaš zapise
skeniranih snova
razdvojenog čovjeka
zapletenog u raster
sitnih života
i velikih očiju
IZMEĐU
orači me oru
sijači me siju
ptice me raznose
po vrtovima
i oranicama
klica u sjemenki
postajem
mladica u prorezu
između
zbunjenog razuma
i neukroćenog vremena
u prostoru
između tijela i zemlje
između ogledala
i lica
možda ću nići
i izrasti u nešto
između
pšenice i kruha
čovjeka i duha
sa stihom u kosi
OSTATI I BITI
ostati i biti
violina
među gudalima
akord
među tipkama glasovira
ostati i biti
rapsodija u plavom
dok novogodišnje svijeće
gasi sommer time
ostati i biti
melem na očima
uho
na gluhim obalama
lijepog plavog dunava
vaza uspomena
u čađavoj duši
vjetrenjača vremena
na vjetrometini
trajanja
ostati i biti
tišina prepuna riječi
okvir noći
osut zvijezdama
ostati i biti
harmonija
među kontrapunktima
vremena
a umornu glavu
položiti
u naručje
jutra
ZABORAV
odmrznite mi proljeće
u zaborav
rastjerajte mrke oblake
i strah od blata
i raja
od tame i sjaja
vičeš
nekom neznanom ulicom
posrćeš
u šutnju pretačeš plač
iza urbanih fasada
pod kaldrmom
u stupicama
vlastitoga razuma
britvu kriješ
oko tebe buja
bezvremeno
rastinje nadahnuća
i istina
što bravu sjećanja otvara
prizivaš je očnjacima
čežnje
i tužnim lepetom
plahih ptica
uspomene te nagrizaju
u zakržljalom vrtu
zamršenu prazninu
prekopavaš
usvajaš mrtve krtice
i tražiš način
kako bez glave
glavu naći
DOK HODAŠ KROZ NOĆ
kao nezadovoljen poslanik
za recikliranje izgubljenih
sablasno dvoličan
dohramao si blizu
>masa se razdvojila
kao puknuti
patent zatvarač
na dugačkoj bundi
masa bez glasa
nebesa šute
ni šum se ne čuje
u nabujalom ništavilu
veliko ništa prapor nosi
paradira
u noći vještica
na uglu subote
i nedjelje
potom hodaš kroz noć
dok duhovi snova blude
po skliskosti
pločnika
a robovi tame
u tamnici budnosti
po hodnicima ponedjeljka
bauljaju
u zoru utorka
postaješ svjestan
neizvjesna budućnost je
sadašnjost postala
sjenka velikoga brata
čeprka po sazviježđu
po dubokom džepu
svemira
KROZ SVEVREMENI PLOT
u tuđu budućnost
sadiš sjeme
nesagledane istine
kroz svevremeni plot
proturaš nemirne misli
na ponovno talasanje
korov nekultiviranog vremena
po umornim nervima buja
i urla
mramornog pogleda
kao prevršena mjera
dobrohotnosti
iako kao simbol nemoći
ipak još postojiš
zajedno s korakom unazad
varljivo razumijevanje
skrivaš pod prag
nedograđenoga mosta
želje ti se sudaraju
s tragovima sumnje
u crnu rupu nade
ne vjeruješ da si oaza
smisla i vjere u obećanja
u pustari zasađenoj riječima
u neizvjesnosti stojiš
dok se sat neumoljivo vrti
a na zidovima lomi zov
iz ničega izranja grohot
zapetljana utroba požude
priziva smrt od poljubaca
odjeke proživljenoga
i sukrvicu sa hrapavih dlanova
nevidljiva ti ruka briše
i dlijetom presađuje riječi
u šumu urezanih slova
na zidu plača
KRESNICE SO KAŽIPOTI
avreola ljubezni
še tli nad tabo
a skriva se
v meni
v moji pomladni
jeseni
potka zaupanja
s svilenimi nitmi
prepeva
a noč skoz njo srka
zadnje kapljice
dneva
svetlobni žarek je
izgubil kompas
v tvojih očeh
in zataval
kakor hrt
med visoke trave
v moj
zapuščen vrt
ne vem kaj te nosi
po mojem vrtu
po njem se sprehajajo
le sence
pozabljene adolescence
in spomini
tisto kar je cvetelo
že zdavnaj je ovenelo
v mlačnih sapah
suhih trav
noga se ti zapenja
ob podrt plot
a kresničke
kraljice večera
netopirjem domišljije
kažejo pot
Z BOKI RAZVNEMAŠ
mraz brusi pogled
v vetrovno nebo
padec z oblaka
na skalo stvarnosti
boli
skelijo podplati upanja
idilična slika se cefra
na modrosivem panoju
zarje
vračaš se
z boki razvnemaš
kandelabre
in ugašaš obcestne luči
za sabo trosiš
spomine
na vroča bujenja
tvojih pestrih nor(čav)osti
a moje hrepenenje izgoreva
na palisadah svita
ko medle zvezde
venejo
na arkadah neba
si zaželim
z ogorki noči
narisati
novo jutro
na tvoj obraz
JIN I JANG
potka jezika
snagom fuzije
prožima orbite
novih priča
novih lica
novih svjetova
na oltaru naosa
a ti ih iz sazviježđa
životne drame
rastavljaš u granulate
u kuglice mikrokozmosa
na šljunkovitoj obali
kaosa
i sve to šalješ
teleportacijom
na karminu
svoga osmjeha
leptirima
svemirskih boja
na grbu narko-ganga
da bi negdje
u talasanju travnjaka
ili astrološkog abecedarija
pronašla objašnjenje
za tragikomične
odnose
između jina
i janga