FIGURE U MICANJU

TREPTAJ

Pijem
Vodu iz korita
Neuhvatljivog pegaza.

Jedem
Sjemenke smokvi
Dozrelih na vrijeme.

Slušam
Kapi u padu
Na spokojno tlo.

Gledam
Figure u micanju
I grču prolaženja.

Nosim
Košulju nekog
Sretnog čovjeka.

Dišem
Javu stvorenu
Jednim treptajem.

25. 11. 2010.

CRVENA SLIKA

zidovi stišću
strop se spušta
pod se diže
postajem mrlja

nemam usta za krik
ni srca za mržnju
ni uma za osvetu
ni vrata za bijeg

17. 1. 2004.

LETEĆI LJUDI

Posvećeno mojim dobročiniteljima.

Leteći ljudi
previjaju nadom
moje okrvavljene oblake

Njihova tiha krila
nose moje korake
neizvjesnim nebom

Prosuti plavetnilom
oni su one nasmijane točke
na kraju božanskih rečenica

26. 11. 2008.

SLABI

Tijelima od paučine
Hodamo svijetom oholi
Hvatamo varljive leptire

Mislimo imamo vremena
Jedemo memljivu hranu
Govoreći punim ustima

Gori nam iz očiju
Pošast su naši pogledi
Smrt je naša pratilja

Nismo zaslužili ni zrak
Alʼ još dišemo
Ipak su uključeni aparati

10. 8. 2007.

KUĆA MOG PRADJEDA

Moj pradjed
Zidao je pjesmu
Na palubi ljubičastog vjetra

Magazu, sobu i tavan
Opjeva u jednom danu
I uz kuću zasadi divlji orah

Pod kamene skute
Od gromova budućnosti
Zakloni trideset i tri žira

Goluždravi ptići
Nađoše tu sunčan kutak
I oslonac za prvi let

U kuću nikad ne uđoše sumnje
Ni lutajuće duše
Ni lažni svjedoci

Magaza miriše
Na pretilost jeseni
I smiraj zime

Nasred sobe zdenac
U kojem žmirkaju
Odgovori na vječna pitanja

Sa šutnjom u džepu
Penjem se na tavan
Stihovima pradjedove pjesme

Izlazim iz dimnjaka
Pod kapu od zvijezda
I svijam gnijezdo od riječi

3. 8. 2012.

NEKI ČOVJEK GOVORI O BIJEGU

20. 4. 1992.

Miris straha iz šalice kave…
Pogled pun nevjerice…
Neki čovjek govori o bijegu…

»O, rat jaše bijesne ljude!
Bježite, spasite se, idite!«,
viču domoroci iz daljine.

»Pokupi par kofera i fotografije
– ne možeš ponijeti kuću«,
upozorava razum.

»Zar se to moralo dogoditi?
Krvarim, strepim od tuđine«,
šapće srce.

»Hitajte, hitajte ruke!
Uzmite najnužnije, zatvorite vrata«,
žure se noge.

»Gledajmo planinu…
Kad ćemo opet mjeriti tu ljepotu?«,
uzdišu skamenjene oči.

»Seko, vidi macu!
Ponesi je, ponesi!«,
moli mali Davor.

»Ne mogu ni sebe ponijeti,
a kamoli još jedno biće«,
mirim se sa sudbinom…

2. 2. 2004.

LUTALAC

Lutalac sam postala davno.
Ne, nisam dočekala naučiti hodati,
odmah sam postala lutalac.
I lutam godinama.
Sad sam u dalekom izgnanstvu.
S nešto trodnevne pure,
u tvrdim čizmama koračam.
Sretnem nekad nekog,
al’ nijednog lutaoca.
Samo putnike, da.
Oni uvijek znaju kud idu.
Ja ne.
Ne želim znati.

9. 6. 2005.

NIŠTA NISMO ZNALI

Ništa nismo znali
Onoga dana
Kad se tijelo raspolovilo
Na dva lutajuća klauna
U cipelama za ratnike

Kapala je žuč
Iz naših očiju
Noge su nam pod oružjem
Postale preteške
Za nove avanture

Nismo pokušali
Slijediti pegaze
Prekrilati su
Prebrzi
Ne čekaju

Nitko nas ne može razumjeti
Jer ništa nismo rekli
Mi smo stranci
Omamljeni
Odbljeskom krhotina ogledala

Ostali smo
Sjene u predvečerju
Koje nasilu obećaše
Povratak
Svom suncu

17. 6. 2012.

IZGUBLJENI RAJ

Raskošne grane na crvotočnom drveću su,
i na njih slijeću preparirane ptice,
i pjevaju pjesme u molovima.

Ulice bez semafora, ljudi bez očiju,
sjene pozdravljam u prolazu.
I mislim da vučem čelične konce,
prave poteze u pravom trenutku,
ali vučem trulu užad
i bacam sidro s avetinjskog broda
u proključalo more
s dnom od živog pijeska.

O ljudi, pomozite brodolomcima
koji grčevito stišću svoje daske,
i koji plutaju nošeni nekim nepostojećim kursom!
A ljudi su tihe titrave sjenke
i pomalo su gluhi...

Brodolomci gledaju lelujave palme,
tamo plešu domoroci s cvijećem oko vrata,
osjeća se miris ruma i duhana...
Dok glasovi odzvanjaju obalom,
valovi razbijaju stijene.
Halucinacije, fatamorgana, ludilo?
Što bilo da bilo...
Havaji su na drugom planetu.

1995.